Joomla Hosting Template

Dana 25. srpnja 2009. godine održana je komemoracija u povodu 37.godišnjice smrtih mučki ubijenih hrvatskih vitezova,poznatijih kao ,,Bugojanska skupina''.
Ti hrabri hrvatski revolucionari i borci za slobodu,položili su svoje živote na oltar domovine,te ujedno zabili klin u srce omražene nam Jugoslavije,te stvorili pukotinu,koja se 18g. nakon njihove smrti pretvorila u rascjep,koji je i rasprsnuo tu zločinačku tvorevinu.

20.lipnja 1972 god.na područje tadašnje Jugoslavije,upala je skupina od 19. mladića,pripadnika Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva,u nadi i uvjerenju da je došao trenutak,kada će hrvatski narod napokon ustati i zbaciti jugoslovensko/srpski jaram,a oni su trebali biti predvodnici oružanog ustanka.

S današnje vremenske distance,možemo ustvrditi da je ta njihova plemenita i domoljubna ideja,već unaprijed bila osuđena na propast,jer na žalost hrvatski narod nije bio zreo ni spreman za takvo nešto,a i svjetske prilike nebi dozvolile raspad njihove miljenice Jugoslavije,jer zapadne demokratske zemlje,nisu sebi smjele priuštiti luksuz gubitka tampon zone između njih i susprotstavljenog Varšavskog pakta,jer to je ono što je bila Jugoslavija,i ako komunistička,ipak neutralna.
Takva jugoslovenska uloga i tadašnjim svjetskim prilikama,bila je glavni razlog zbog kojeg se i odrđala tako dugo ta neprirodna državna zajednica.
Zapadno demokratskom svjetu,koji se nalazio u neposrednoj opasnosti od komunističkog sovjetskog Saveza,Jugoslavija je bila isto oni što je bila i Španjolska u vrijeme drugog svjetskog rata,jer i ako je bila fašistička,držala se po strani i nije se uključila u rat širokih razmjera,na strani sebi ideološko istovjetnih zemalja,Hitlerove Njemačke i fašističke Italije.
Po logic,,više pomaže onaj koji ne smeta,,Španjolska pod Francovim režimom,uspjela je opstati još dugo,nakon što je fašizam u Europi svugdje bio poražen i na taj način,moglo bi se reći da je bila nagrađena za ne mješanji u rat,protiv svojih ideoloških istomišljenika,jer njenim aktivnim sudjelovanjem u borbenim djelatnostima,na strani fašističkih zemalja,izgledno je da bi drugi svjetski rat potrajao još neko vrijeme.
Po toj istoj logici,,više pomaže onaj koji ne smeta,, i Jugoslavija se uspjela održati tako dugo,jer i ako u bitno drugačijim okolnostima i vremenima,te vidno različitim razlozima,zapadni saveznici su se odnosili prema komunističkoj Jugoslaviji,kao što su se nekada svojevremeno odnosili prema fašističkoj Španjolskoj,s tim da su imali mnogo veću potrebu za opstanak statusa quo.
Ono što mi znamo danas,nisu mogli znati naši rodoljubi u onim turbolentnim vremenima.
Tko je mogao zamisliti da će jednoga dana doći do propasti komunističkog poretka i Sovjetskog Saveza,prije nego će se raspasti oportunistička Jugoslavija.
Nakon nestanka potrebe zapada za Jugoslavijom,nestalo je i volje za njenim održavanjem i ako se već nakon diktatorove smrti mogao nazrijeti njen skorašnji kraj,još je uvijek bilo onih koji su vjerovali o očuvanje jugoslovenske iluzije.
Međutim,više nitko u svijetu,prvenstveno zapadnom,nisu imali potrebe održavati tu iluziju,kao što nekada nema svrhe bolesnika osuđenog na smrt održavati na aparatima i infuziji.
Ali bez obzira što su zapadnjaci isključili tog bolesnika sa aparata i infuzije,ipak oni nisu bili ti koji su htjeli eutanazirati još uvijek živućeg bolesnika,nego su ga prepustili njegovoj sudbini,a logičan slijed događaja i smrt za Jugoslaviju,došla je u vidu nekih novih Feniksovaca.
S punim pravom možemo reći,da su hrabri hrvatski vitezovi,koji su 1972 god. krenuli u neizvjesnost i sasvim sigurnu smrt,bili preteča bojovnika iz domovinskog rata i njihova žrtva nije bila uzaludna.
Utopljenik koji se davi,hvata se za svaku slamkicu spasa,no međutim hrvatski narod nije prepoznao svoju slamkicu spasa,koja mu je dolazila u vidu požrtvovnih hrvatskih momaka,slavne Bugojanske skupine,nego se prepustio da ga voda nosi,kao onaj utopljenik koji očekuje da ga netko drugi spasi.
Na žalost,žrtva ovih hrabrih hrvatskih vitezova i njihovi životi koje su položili na oltar domovine,ne vrijednuju se u današnjoj Hrvatskoj onoliko koliko i zaslužuju,djelom zbog ignorancije,djelom zbog neznanja,a jednim djelom i zbog toga što još uvijek imao onih ljudi što žale za rasplinutom iluzijom i njihove sramotne uloge u antihrvatskoj državotvornoj borbi,pa na sve moguće načine žele izbjeći da budu etiketirani i obilježeni kao podsjetnik jednom zlokobnom vremenu.
Za razliku od tih ljudi,koji svoje antihrvatstvo,moraju sakrivati iza kojekakvih prozirnih plaštova,deklarirajući se raznim perfidnim pojmovima,pokušavaju oprati svoju nečistu savjest i pronaći izgovor za svoju sramotu,hrvatski vitezovi nemaju razloga zbog kojeg bi se sramili,kao što se moraju sramiti njihove ubojice i oni koji su ih izdali.
Njihova žrtva,služi na čast i ponos hrvatskom narodu,a svjedočeći istinu,odajemo im počast i ne dozvoljavamo da se zaboravi,a njihova imena biti će upisana zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti.
Ambrozije Andrić
Adolf Andrić
Pavao Vegar
Ilija Glavaš
Đuro Horvat
Vejsil Keškić
Viktor Kancijanić (Kocijančić)
Petar Bakula
Ludvig Pavlović
Mirko Vlasnović
Ilija Lovrić
Filip Bešlić
Stipe Ljubas
Vlado Miletić
Vinko Knez
Ivan Prlić
Nikola Antunac
Vilim Eršek
Vidak Buntić
s nama su 

 

Na komemoraciju u Ogorju,došli su rodbina i prijatelji ubijenih,kao i brojni domoljubi iz Hrvatske,BiH i drugih krajeva svijeta.
Sam program obilježavanja dana na spomen mučki ubijenih rodoljuba,započeo je oko 11:00,prigodnim govorom fra Stipe Bešlića,župnika župe u Ogorju,na mjestu pogibije Ilije Glavaša,Filipa Bešlića,Petra Bakule i Stipe Ljubasa.
Dirljivi govor fra Stipe,podsjetio je okupljene na važnost i značaj žrtve palih vitezova,te s osvrtom na sam događaj i osobe koje su u njemu sudjelovale.
Nakon govora fra Stipe i predstavnika domoljubnih udruga,održana je minuta šutnje i molitva za poginule hrvatske mučenike,te je uslijedilo paljenje svijeća i polaganje vijenaca.
Pored rodbine i prijatelja ubijenih vitezova,vjence su još pložili udruge,HVIDRA R.Hrvatske,HVIDRA HVO-a iz R.BiH,udruga Hrvatska Uzdanica iz Australije i udruga Hrvatske Domovinske Voljske 1941/45g- iz Splita i Počasni Bleiburški vod i prestavnici hrvatskog iseljeništva,a sv.misa za žrtve skupine Feniks,održana je u župnoj crkvi sv.Jurja u Ogorju,koju je predvodio fra Stipe Bešlić.
Poslije mise uslijedilo je druženje na zajedničkom ručku u župnom dvoru,nakon čega se jedan dio hodočasnika uputio prema Trnbusima,gdje je slijedila još jedno prisjćanje i misa za pripadnike Feniks skupine.

 

U 17:00,započela je sv.misa u prepunoj župnoj crkvi sv.Luke u Trnbusima,koju je predvodio župnik fra Niko Andrić a na koncelebraciji je sudjelovao i istaknuti hrvatski domoljub u redovima svećenstva,pater Vjekoslav Lasić.
Nakon mise,okupljeni su se uputili prema mjestu stradanja Ambroza Andrića i Pave Vegara,gdje je podignut spomenik,kod kojeg su održani prigodni govori,polaganje vijenaca i paljenje svijeća.
Nakon intoniranja hrvatske himne i odavanja počasti minutom šutnje,među ostalima,okupljenima su se obratili gos.Ivan Čorluka ispred HVIDR-a HVO i gos.Dejan Gudasić ispred udruge Hrvatska Uzdanica,nakon čega je uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća ispred rodbine ubijenih Andrića i Vegara,te mnogobrojnih domoljubnih udruga i predstavnika lokalne i županijske vlasti.